Hrišćanstvo - osnovna koordinata našeg postojanja

Sagovornik Pravoslavlja je asistent na Bogoslovskom fakultetu Sv. Vasilija Ostroškog. Govori engleski, ruski, nemački, novogrčki, služi se starogrčkim i latinskim što ga je preporučilo kao teologa koji objavljuje u renomiranim pravoslavnim časopisima: „Teološki pogledi”, „Vidoslov”, „Novi istočnik”, „Otačnik”. Uređuje časopis „Novi istočnik”. Kao stipendista Gete Instituta, bio u Nemačkoj na usavršavanju znanja. Pripada najmlađoj generaciji teologa, otvorenih za novo sagledavanje hrišćanske etike sa asketikom, dogmatike sa uporednim bogoslovljem.

Imajući u vidu da je 20. vek za pravoslavne Srbe bio vek velikih iskušenja, nasilnih smrti, proterivanja i tamničenja, gde smo naše pravoslavno svedočenje ispoljavali ćutanjem i trpljenjem, pozvani smo da u novom milenijumu ponovo otkrijemo misionarski priziv Pravoslavlja. Da li naše pravoslavno svedočenje treba da bude u duhu svetih Otaca srednjeg veka, ili u duhu velikih svetitelja 20. veka – sv. Nektarije Eginski, sv. Tihon Moskovski, sv. Siluan ili Sv. Vladika Nikolaj, koji su primereniji novom vremenu?
– Problem se, naravno, može posmatrati i u istorijskoj ravni, kako ste Vi postavili pitanje, ali je, čini mi se, daleko kompleksniji. U pitanju nije samo istorijska adekvatnost Otaca Crkve današnjem dobu, budući da smo svjedoci društvenih kretanja koja vode ka kraju „konstantinovskog modela” evropske hrišćanske civilizacije. U tom smislu nije čudno što, recimo, Oci iz prva tri veka postaju ponovo aktuelni.Ipak, ono što predstavlja sadržaj problema nije uslovljeno istorijskom perspektivom tj. nije uslovljeno samo njom. U pitanju je činjenica da se kod nas, naročito u svakidašnjem crkveno-teološkom diskursu, polako javlja jedna ideologija patristike koja suštinski iznevjerava samu patristiku. Naime, svjedoci smo da se gotovo svi naši teološki radovi mogu opisati kao kombinacija nekog opšteg pojma (ličnost, sloboda, zajednica, čovjek itd.) i nekog patrističkog autoriteta (danas su najaktuelniji Kapadokijci i sv. Maksim Ispovjednik, mada je popularnost sv. Grigorija Palame i dalje velika, premda ne kao prije 20 ili 30 godina). Ovaj način tematske unifikacije Pravoslavlja, ipak, odražava još manje primjeren duh ideološkog pristupa Ocima, koji ih često banalizuje (klasičan primjer jeste manir prosječnog srpskog teologa koji o svemu počinje sa „kao što kaže Sv. Maksim Ispovjednik...”). Međutim, kao što sam rekao, ovakav pristup upravo iznevjerava Oce. Prvi patos Otaca je bio da budu autentični i aktuelni svjedoci Predanja svijetu u kome su živjeli. Dakle, da bismo zaista mogli da „imamo svetootački um” najprije treba da budemo autentični i aktuelni, a to sigurno nećemo biti ako Oce shvatimo kao ideologiju, a naš teološki metod kao imitaciju.
 Da li je srpsko bogoslovlje danas na duhovnom i kulturnom polju dostiglo zrelost, može li moderna bogoslovska misao da da dobre odgovore na izazove vremena? Koji su najvažniji zadatci bogoslovlja – kako da pravoslavni Srbi misle i govore o Bogu, a da to bude lišeno „akademske naučnosti”, tako daleke običnom čoveku koga treba iznova naučiti da bogoslovlja nema bez misticizma?
– Osnovni znaci zrelosti jesu kritički odnos ka sebi samome i ka autoritetima odrastanja. Zreo čovjek – ako je čovjek ikada zreo – u stanju je da ispituje sebe i da, uz svu ljubav i zahvalnost, krene korak dalje (roditeljska ljubav, sa druge strane, podrazumijeva adekvatan i dobronamjeran odgovor na ovaj korak dalje). U tom smislu mi se ne čini da je naše bogoslovlje još sazrelo, mada ima mnogo znakova zrelosti. Upravo je sa ovim pitanjem povezano pitanje odnosa tzv. akademskog bogoslovlja i crkvenog života pred izazovima savremenosti. Naime, naše akademsko bogoslovlje ima zavidnu istoriju dijaloga sa svijetom, čak i u vrijeme kada je taj dijalog morao da se vodi u jednoj nemogućoj situaciji društvene dominacije vladajućeg marksizma. Danas takođe ponekad možemo da vidimo da se naši bogoslovi trude da iznesu istinu pred svijet u najširem mogućem smislu. Ovdje se upravo pojavljuje srž problema tj. nesporazuma između bogoslovlja i prosječne društvene svijesti našeg čovjeka: današnji čovjek nastoji da svede napor na minimum, pa i napor (tj. pathos) refleksije. U tom smislu, njemu je podjednako strano „akademsko” bogoslovlje koliko i „asketsko” bogoslovlje. Unutar Crkve se takođe ponekad može čuti ovaj dualizam, najčešće zbog ekstrema oba ova viđenja (intelektualističkog anti-asketskog bogoslovlja i asketskog anti-intelektualističkog bogoslovlja). Međutim, ova dilema je lažna. Posvećenik Logosa misli koliko se moli i obratno.
Misija Pravoslavne Crkve je da porodicu, radno mesto, školu, parohiju, univerzitet učini živom ikonom Svete Trojice. Na koji način smo pozvani da se pokajemo i preumimo kako bismo zadobili spasenje i oboženje?
– Postoji ona anegdota koja se pojavljuje u nekoliko verzija starečnika i drugih pustinjskih spisa. Podvižnik se moli da mu Gospod otkrije do kog stepena podviga je došao. Bog mu se javlja i kaže: „Idi u Aleksandriju, i tu i tu ćeš naći one koje još nisi stigao u podvigu”. Avva odlazi i zatiče sasvim obične ljude: na njegovo pitanje u čemu je njihov podvig, oni odgovaraju: „Mi samo nastojimo da nikada ne uvrijedimo nikoga i da se molimo dok radimo”. Mislim da ne postoji poučnija i potresnija priča iz starečnika. Dovoljno je samo da ne pustimo da naš egoizam (koji biva svakodnevno podstican od strane savremene kulture konkurencije) ugrozi viđenje Drugog kao bogočovječanskog bića. Bog od nas ne traži (samo) da suspendujemo samoljublje kao odnos ka sebi, nego najprije da ga uništimo u odnosu ka Drugome. Naš najveći problem jeste što svijet posmatramo iz sebe – gnoseološki, mi i nemamo drugu opciju. Ipak, to ne znači da je svijet, a pogotovo ne Onaj Drugi, naša projekcija. Odreći se ove vrste posmatranja jeste najteže – ali u tome se i sastoji Podvig. Jer možemo biti poslušni i molitveni, a da ipak ne shvatimo da je Drugi smisao i poslušanja i molitve. To se, zapravo, vrlo često dešava. Ali zato i imamo problem autentičnosti našeg svjedočenja – jer svjedočimo radi sebe, a ne radi Drugog.
Da li veliki tiraži „Dobrotoljublja” i knjiga isihastičkog predanja za naše prilike govore o naglašenom interesovanju za molitvu kod naših vernika?
– Donekle da, samo i tu je potrebnije malo podrobnije istraživanje. „Dobrotoljublje” je, nažalost, jedno vrijeme bilo „must-have” pravoslavnog komercijalnog mentaliteta. Nisam primjetio da su međuljudski odnosi postali podobniji poukama Ave Isaije ili Sv. Marka Podvižnika, ma koliko „Dobrotoljublja” da je štampano. Što, naravno, ne znači da pojava tolikih aksetskih spisa na srpskom ne predstavlja istinski praznik za našu Crkvu, jezik, narod.
Da li Pravoslavlje kod nas pokreće ljude na praktično upražnjavanje Isusove molitve? Ima istraživanja koja govore da se, u vremenu sekularizma, Srbi (ne samo monasi, već i laici) više okreću molitvi, nego što je to bilo bilo kad u prošlosti.
– Pravoslavlje jeste molitva, naravno, i Isusova molitva. Ono ne može bez molitve. I dobro je da se naš narod okreće pomoći koju daje Hristos. Ipak, moramo se okrenuti i ka Liturgiji, možda najprije ka njoj, i to tako što ćemo je doživljavati i svojim životom svjedočiti za jednu stepenicu snažnije. Sekularizmu uopšte ne smeta „vjerska zajednica” ljudi koji se mole u sebi. Ali, kao što je pisao o. A. Šmeman, Liturgija i sekularizam su nespojivi, budući da oboje pretenduju na kosmički karakter, s tim što je istina, naravno, u Liturgiji. Možda je najbolji odgovor na izazov sekularizma da ljude koje srećemo na Liturgiji primimo u naš život, kao članove porodice, ili da bar tome težimo. To nije jednostavno, naravno, to je Podvig, ali jedino tako svjedočimo da u njima vidimo braću i sestre a ne slučajne polaznike istog kursa transedentalne meditacije.
 Imamo li sveštenstvo koje savremenom Pravoslavlju omogućuje da bude delatno-tradicionalno, a istovremeno otvoreno za svet i potpunije shvatanje ljudske ličnosti? Strogo, ali i ljubeće?
– Teško je govoriti o sveštenstvu uopšteno, kao i bilo koja druga kolektivna imenica, i „sveštensvo” govori više o kvantitetu nego o kvalitetu. I tu smo često romantizovali stvar, i dalje je romantizujemo, tako da je ova generacija sveštenika uvijek navodno gora od prethodnih i tako dalje, što, naravno nije tačno, jer, kako kaže Andrić, „nije nekad bilo bolje, nego je bilo davno”. Na našem sveštenstvu je veliko breme, a činjenica da narod i dalje ima povjerenja u Crkvu govori da ga, zasad, ono nosi dostojno. Ipak, to ne znači da nema mjesta poboljšanjima, i to mnogim: počevši od obrazovnog sistema, koji bi trebalo da sveštenicima pruži obrazovanje i poslije završetka škole, pa do izmjena na planu raspodjele ekonomskog napora sveštenstva. Kao jedan od osnovnih problema, postavlja se upravo pomenuti koncept tradicionalizma koji često guši umjesto da aktuelizuje Predanje. Ipak, kako kaže ruska poslovica – kakov pop, takov i prihod (kakav sveštenik, takva i parohija). Sveštenstvo je, kao dio naroda, podložno svim njegovim vrlinama i manama, a od njega se očekuju samo vrline, što je iluzorno, ali i opravdano. Sveštenstvo mora prednjačiti na planu hrišćanskog i svakog drugog prosvećivanja naroda. Tu je uloga naših visokoškolskih ustanova najznačajnija.
 Koliko je srpska teologija utemeljena u naš hrišćanski život i hrišćanski identitet?
– Dubinski je utemeljena, što može da se vidi u svakom njenom aspektu. Čak i kada se nekritički oduševljavala bilo zapadnim teološkim obrascima (prije o. Justina i mekog uvođenja neopatristike), bilo danas, kada je procvat neopatristike pomalo unifikovao teološku scenu. Jer, kao što je moguće vidjeti u novijim istraživanjima srpskog bogoslovlja u savremenom dobu, ono je davalo odgovore na tada aktuelna pitanja našeg hrišćanskog života i bitisanja čak i kada se služilo pomalo prevaziđenim metodama i tematizovalo negdje već prevaziđene teme. Zapravo, naše bogoslovlje – to je njegova epohalna zasluga za srpsku kulturu i civilizaciju uopšte – je dugo bilo jedini naš kulturološki orijentir koji nije podlegao dnevnim zapovjestima ideoloških centara moći. Ono je i danas takvo, a ohrabruje sve jasniji angažman naših teologa na polju promocije hrišćanskih civilizacijskih vrijednosti.
Možemo li u EU sa kandilom i laptopom?
– Ne samo da možemo, nego jedino tako i možemo ako želimo da ostanemo ljudska bića vrijedna poštovanja. Taj isti laptop je izrodila hrišćanska civilizacija, i to sa svim svojim lutanjima, zabludama, greškama, kao i usponima i dometima. Hrišćanstvo je srž našeg nacionalnog bića, srž koja je često zatamnjena i zaprljana istorijskim nanosima kao i porivima dnevnog pragmatizma. Pa ipak, kao što ni jedna anomalija ne može da oduzme čovjeku njegovu bogopodobnost, niti jedan društveno-politički projekat ne može lišiti Hrišćanstvo njegovih zasluga za modernog čovjeka, naročito za nas Srbe. Borba sa hrišćaninom u sebi, koju mnogi izvode kako bi svoje biće podredili samo ovim plitkim instinktima na koje čovjeka svodi savremena postcivilizacija, uvijek se vraća kao (auto)destruktivna sila. Potiskivanje, naime, stvara unutrašnji pritisak. Zato je za naše, srpsko, društvo mnogo zrelija opcija da jasno pojmi svoju hrišćanstvenost kao osnovnu koordinatu svoga postojanja.