Kuda ide Srbija

Poslednje dvije decenije u Srbiji se događaji u svim oblastima života smjenjuju toliko munjevitom brzinom da ih nismo u stanju pratiti. Narod, preplavljen mnoštvom događaja je prosto oguglao i postao nemoćan da pravilno vrednuje ono što mu se servira.

Mediji su nam toliko zaokupili pažnju tako da se sa nama ponovo upravlja po principu kolektivne svijesti kao u vrijeme donedavno vladajućeg jednoumnog komunističkog režima. Narod je pod kolektivnom hipnozom. Moćnici  iz svojih vješto prikrivenih duhovnih centara stalno unose nove lažne vrednosti koje su strane vjeri i kulturi, kako pravoslavnom duhu tako i srpskoj tradiciji našeg naroda. Na žalost, ubrzo se i prihvataju nametnuti  novi običaji umjesto vijekovima važećih,  na kojima je sve do sada počivala naša istorija.Evropa i svijet su upoznali srpski narod po slobodoljubivom duhu i bespoštednoj borbi na život i smrt kad su u pitanju vjera, čast i otadžbina. Na tom putu kroz istoriju naš narod je dao i nebrojene žrtve. Na žalost, naša sjećanja na svu tu borbu i žrtve naglo blijede i prestaju a mi svojim ponašanjem sve to potcjenjujemo.
LAGODAN ŽIVOT I EGOIZAM
Danas pojmovi rodoljublje, patriotizam, istorijsko naslijeđe, dug prema precima... se sve rjeđe koriste i mogu se naći samo u davnašnjoj literaturi. Generacija se vaspitava da sa što manje ulaganja žrtve sebi obezbijedi  lagodan ovozemaljski život. Takvo mišljenje, danas se smatra uspješnim pravilom življenja generacije. Rađa se onoliko djece koliko roditelji mogu da materijalno obezbijede tako jako,  da bi mogli  da žive do kraja njihovog života od onoga što su im roditelji i preci  stekli. Taj neviđeni egoizam, očito vodi nas  u nestanak!
Evo šta kaže statistika. Podsjeća nas  da je Srbija po stopi nataliteta na poslednjem mjestu u Evropi i da je broj djece po bračnom paru smanjen sa 4,1 na 0,81; da se godišnje obavi oko 200.000 abortusa; da je broj sklopljenih  brakova za četvrtinu smanjen; da trećina bračnih parova nema potomstva; da trenutno 800.000 građana u Srbiji traži pomoć ljekara kako bi postao roditelj...Tako nam je poslednjih 17 godina umrlo 377.000 stanovnika više nego se rodilo. Ako nastavimo ovako, u narednih 17 godina nestaće nas još 510.000 stanovnika. Dakle, Srbija svake godine gubi oko 30.000 stanovnika.A nastavi li se i dalje ovako, Srbija će 2060. godine imati samo 1,5 milion stanovnika. A 2225.g. nestaće i poslednji Srbin!?!
Naviknutost generacije da vodi lagodan život izuzetno visokog standarda bez imalo žrtvovanja nas je odvela u vrhove svjetske ljestvice najstrašnijeg kriminala: trgovinu drogom, bijelim robljem, oružjem...Srbija je po stopi osuđenih lica među prvih deset zemalja u Evropi. S druge strane oni koji to isto žele a ne mogu da dođu do istog cilja padaju u apatiju i nemotivisanost. Te moderne bolesti generacije nas neslavno odvode na trinaesto mjesto u svijetu po broju samoubistava.
Prekid istorijskog sjećanja i obezvrjeđivanje pomenutih iskonskih vrijednosti već nam je uvriježilo mišljenje da je perspektiva opstanka i napretka naše mlade generacije „samo negdje u inostranstvu“. Odomaćilo se mišljenje da je otadžbina tamo gdje će imati dobar standard za život i gdje su  manji porezi. Čim se primakne matura, kod srednješkolaca počinje trka za upise u škole koje se bave učenjem engleskog jezika  za nivo na kojem će moći slušati predavanja na nekim od stranih fakulteta. Usput se traže stipendije po mogućnosti iz inostranstva kako bi osigurali trajni odlazak. Dakle, generacija se od najmlađih dana priprema za iseljavanje iz Srbije. Tako smo posljednje dvije decenije već  nekoliko desetina hiljada naših najobrazovanijih mladih ljudi, izgleda zauvijek, ispratili u inostranstvo.
 Beograd koji je prestonica srpskog naroda i koji predstavlja model življenja stanovništvu preostale Srbije, i sada se bori se za slobodu. Ali, to više nije borba za slobodu časti, vjere i dostojanstva, već borba za slobodno izjašnjavanje, podržavanje pa i favorizovanje  homoseksualaca, lezbejki i tranvestita. Bore se kako bi promotivno paradirali  bolje reći ugrožavali zdrav narod  i to, ne negdje na Ušću ili Bubanj potoku, kako bi svoj stid (ili bolest) skrili od svijeta, već  isključivo centrom grada Beograda. Tom njihovom temom se bave, niko drugi, nego vrhovna politička tijela - Gradska i Republička Skupština?
ČIJA JE SLOBODA UGROŽENA?
Druga, još aktivnija borba Beograđana je da se silom zakona omogući i zaštiti slobodno držanje raznih kućnih ljubimaca u stanovima, voženje  u liftovima, a od ranog jutra izvođenje da vrše nuždu a poslije cijelog dana da šetaju po parkovima namijenjenim za djecu i odrasle. Pritom i ne pitajući da li to odgovara njihovim sugrađanima. Pitanje ispred svih pitanja je: Ko koga ugrožava i kome je tu ugrožena sloboda? Prije će biti da građani treba da traže zaštitu da im se oslobode parkovi, liftovi, zajednički prostori...
Grad ulaže ogromna sredstva u prihvatilišta za pse lutalice, a u pripremi je prilagođavanje prostora isparcelisanog po kategorijama za groblje kućnih ljubimaca za koje je već određena lokacija na Bežanijskoj kosi.
 Nedavni strašan događaj o keruši Mili, koji već dva mjeseca ne prestaje da zaokuplja punu pažlju najšire javnosti, većini građana liči na inscenirano djelo. Do danas ostaje nerazjašnjeno, kako je nesrećnoj keruši, neko, makar imao i pomoćno lice tako pedantno obavio amputaciju na sve četiri šape? Prosto dođemo u iskušenje da pomislimo da je to bilo pod punom anestezijom? Još je nejasnije gdje je držana  i kako se desilo da se nakon nekoliko dana nađe upravo na  parkingu na kojem parkira jedna od članica Evropskog odbora za zaštitu životinja  koja dobija pravu priliku da na najbolji način posvjedoči svoju nesebičnu ljubav prema životinjama i javnosti skrene pažnju na cijeli slučaj. Odmah je počela i ustupana neviđena medijska pažnja. Počinje  trka mnogih poznatih ljudi iz političkog života ko će  joj više ukazati ljubavi i ko će je prije i više uzeti u zaštitu (usvojiti) dok se ne oporavi do faze da joj se mognu (na jednoj od stranih klinika ) ugraditi proteze za koje treba obezbijediti pozamašna sredstva. Vjerovatno će biti i specijalni transport uz medijsku pratnju koja već dva mjeseca ne smanjuje. U međuvremenu javnost je upoznata i o infarktu keruše Mile. Na fejsbuku su se napravile dvije  protivničke grupacije ljudi, onih koji osuđuju i  onih koji minimiziraju događaj, koji su jedni drugima upućivali najstrašnije pogrde i uvrede. Sve to liči na vješto planirani scenarij kućnih ljubimaca kako bi se zakonu o zaštiti  životinja posvetila što veća pažnja i što skorija primjena. Vjerovatno, da Evropi pokažemo da sve „njene trendove“ objeručke prihvatamo. Pritom se i ne pitamo da li smo mi baš na tom nivou  uređena država da nam je došao na red već i zakon o zaštititi životinja? Upitajmo se da li su nam svi građani obuhvaćeni zaštitnim dodatkom za osnovni život, obaveznu zdravstvenu zaštitu i sl.
U kontekstu pomenutog događaja navedimo da Beograđani troše oko 150 (stopedeset) miliona evra godišnje na kućne ljubimce i da nedostaje još bar osam frizerskih salona za uljepšavanje istih,  jer dva za sada postojeća, nisu u stanju ni izbliza da zadovolje potrebe. Pomenimo da usluga za friziranje ljubimca sa pripremom košta od 2.000 do 10.000 dinara.
Mediji su se oglušili na očajni vapaj nezadovoljnih građana koji svakodnevno protestuju što su nam svi parkovi prepuni pasa i psećeg izmeta i otpadaka od njihovog hranjenja pa djecu nemaju gdje da izvedu. Sve ulice, preplavljene su psećim izmetom tako da  ni tri slobodna koraka ne možete napraviti a da se ne uprljate.
Naš narod još uvijek niti uslovima u kojima živi, niti nivoom kulture koju ima, još uvijek nije u stanju da drži kućne ljubimce. Pse koji se izvode u šetnju treba voditi na određena mjesta, treba ih obezbijediti kako ne bi mogli napadati i ujedati ljude. Za sada je mali broj od jedva nekoliko procenata vlasnika pasa, koji poštujući okolinu i ljude koji žive u njoj, to čine. Ima dosta razloga za pokretanje pitanja zaštite životinja od strane njihovih vlasnika koji su ih umjesto  da su ih ostavili da žive u njihovim Bogom danim uslovima, u prirodi,  zatočili u nekoliko kvadrata pretijesnih stanova da po cijeli dan sačekuju svoje gospodare i danima ne vide svjetlost dana.
PORAŽAVAJUĆA STATISTIKA
Na žalost, ne čuje se, niti su na pomolu slične akcije za brigu o pomoći i zaštiti siromašnih (onih na ivici gladi) kojih po zvaničnoj statistici u Srbiji ima oko 700.000 (sedam stotina hiljada). Ako još dodamo samo po dva člana porodica sa kojima žive ti nesrećnici koji hitaju da prvi ujutro dođu da pretraže kontejnere, ili oni koji iz dostojanstva koje su do juče imali, ne izlaze pred ljude već sjede u stanovima u svestranoj oskudici, onda dolazimo do brojke od oko dva miliona  ljudi u Srbiji koji su gladni!
Ma kako ovo bio slobodan, uspješan i napredan put kojim Srbija ide danas, to nije onaj put kojim nas je poveo Sv.Sava a nastavili i vijekovima uspješno vodili preci. I kad smo bili porobljeni tijelom mi smo bili slobodni duhom.Čak i tokom viševjekovnog ropstva pod Turcima narod se okupljao oko Mileševe, Studenice, Sopoćana, Dečana... kako se duhovna putanja ne bi gubila i sistem životnih vrijednosti ne bi mijenjao. I u tome smo uspješno odolijevali kroz sva istorijska iskušenja ne pitajući za cijenu žrtava koje smo podnosili.
 Danas, u opštem metežu lažnih vrijednosti, u prividnoj slobodi ne vide nam se ni srpsko porijeklo ni pravoslavni identitet.