„Ako Hristos ne vaskrse, uzalud je vjera naša!”

Za hrišćanina je dan prelaska iz ovozemaljskog u onozemaljski život vrlo važan događaj i iznad svega vrlo dostojanstven čin. Sve što je vezano za pokojnika, svaka radnja od trenutka izdisaja pa do sahranjivanja, ima svoje smisaono značenje i simvoliku.

Postoje tačno utvrđena pravila kako i u kojem pravcu treba da bude okrenut pokojnik dok počiva u kući (stanu), u kojem pravcu treba da bude okrenut dok se vozi ili nosi na putu putu prema groblju, u kojem pravcu treba da bude položen u grob... Krst, nadgrobno znamenje, hrišćanina prati od kuće do groblja i tu se postavlja iznad glave... Ta pravila se poštuju kod svih pravoslavnih hrišćana.Već duže vrijeme srpski narod je izložen uvođenju novih vjerskih običaja, suprotnih onim vijekovima važećim, koji datiraju iz najranije hrišćanske tradicije.
 Počelo se onim sitnim detaljima po ugledu na sahranjivanja na Zapadu, a viđenim u filmovima, da se za pokojnikom u grob spusti bijeli cvijet, kako se smrt „ne bi vraćala i povela još nekog od srodnika”. Tako se na mnogim sahranama vide djeca pokojnika kako svako od njih drži po jedan bijeli cvijet i spušta ga u grob.

 Potom se počelo sa odstupanjem od ustaljenog pravila pravca polaganja pokojnika. Naime, hrišćani se prilikom sahranjivanja polažu tako da im noge budu okrenute ka istoku, kako bi o Drugom dolasku Hristovom vaskrsli u susret. Primjer masovnog odstupanja od tog pravila je Novo Bežanijsko groblje, koje je projektovano sa kružnim parcelama, tako da su na većini grobnih parcela pokojnici okrenuti u raznim pravcima. Onda je razigrana inspiracija arhitekte išla još i dalje, pa su pojedini redovi grobova isplanirani tako da su grobovi pokojnika ustrojeni tako da su sastavljene glave pokojnika, a noge usmjerene u suprotnim pravcima. Pored narušavanja vjerske simvolike o okretanju ka istoku (odakle će doći Gospod), neka buduća generacija kroz 200 ili 300 godina sa sigurnošću će tvrditi da to nisu bili pripadici hrišćanske civilizacije, ili da su napustili hrišćansku vjeru. Nejasno je kako se nije pružao otpor takvom nedjelu, jer po broju nepravilno usmjerenih grobova to je mjesecima trajalo. Nije kasno, a bilo bi i normalno, da se, o trošku Uprave groblja, ispravi nepravda prema pokojniima i da im se omogući da počivaju u hrišćanskom dostojanstvu kakvo im i pripada.
U posljednje vrijeme, narod je izložen još jednoj neviđenoj podvali koja u primjeni uzima sve više maha. To je tendenciozno nametanje novog načina sahranjivanja, drugačijeg od hiljadama godina hrišćanski propisanog – ne da se „tijelo vrati zemlji od koje je stvoreno” (Prop. 12,7), već da se spali, a samo mali dio pepela sačuva u urni, a ostatak spaljenog tijela negdje za porodicu na nepoznatom mjestu pohrani. A sve to se čini radi „očuvanja životne sredine za generacije koje dolaze, jer se samo u Beogradu groblja prostiru na više od 500.000 hektara dragocjenog zemljišta, zbog čega je stanovništvo izloženo zdravstvenim rizicima”. Narod za takvu „brigu nad dragocjenim zamljištem” nije ni čuo kad su u pitanju hiljade hiljada hektara po plodnim prostranstvima Vojvodine koja je prodata u bescijenje, što novopečenim biznismenima, što tajkunima koji su to kupovali za strane investitore. Radi se o tako velikim prostranstvima koja su prodata privatnicima, da su novi privatnici sad u mogućnosti da za čak nekoliko kilometara pomjeraju granice opština (ili čak državnu granicu?!).
Kad je u pitanju briga za stanovništvo od „zdravstvenih rizika” od zaraze koja može da nastane iz zemlje iz sahranjenih tijela, krajnje je vrijeme da se obilježe i zaštite od uticaja brojnih grobnica naših sugrađana, poubijanih nakon oslobođenja Beograda, čiji rasuti grobovi počivaju po Dedinju, Banjici, Sajmištu, Lisičjem potoku... a preko njih niču stambeni objekti.
Udruženje krematista „Oganj” se niz godina reklamira u dnevnoj štampi, a u novije vrijeme je u poštansku sandučad širom beogradskih naselja počeo da ubacuje svoje prospekte u kojima poziva ljude „da pokažu odgovoran odnos prema životu, prema sebi, prema bližnjima... da za života obezbijede dostojanstvenu kremaciju i svoje najbliže poštede organizacijskih i finansijskih problema”. Još nedostaje da ponude i broj ljudi koji će prisustvovati ispraćaju i, eventualno, posmrtne govore i narikače.
Da troškovi po utvrđenom cjenovniku „Ognja” i nisu baš minimalni kako se reklamira, vidi se po tome što osoba od 50 godina treba da mjesečno uplaćuje po 600 dinara do 70. godine, što ukupno iznosi 144.000 dinara.
U promotersku kampanju prednosti kremacije uključio se i dnevni list „Politika”, koji je u svom redovnom nedeljnom dodatku, „Politikinom magazinu”, od 3. juna 2010. čak tri stranice posvetio tekstu Dragoljuba Stevanovića pod naslovom „Evropljani u pepeo, Srbi pod zemlju”.
Pisac teksta nam otkriva da je kremacija postala pravilo sahranjivanja kod mnogih evropskih naroda. Kao primjer navodi Švajcarsku, Dansku, Švedsku... koje su nepravoslavne a za neke se pitamo da li i imaju kakvu vjeru u svom identitetu.
Pomenuti prospekt, kao i „Politikin magazin”, obraćaju se našem narodu kao da u Srbiji živi hinduistička ili afrička civilizacija, a ne Srbi koji su apsolutna većina, i po poslednjem popisu većinski deklarisani kao pravoslavni vjernici. Ovakva zloupotreba, ili bolje reći nametanje, vrijeđa osjećanja vjernika. Vrhunac vrijeđanja vjerskih osjećanja, a u službi afirmisanja kremacije, je izjava poznatog forenzičara Olivera Stojkovića, data za „Magazin”, koja glasi: „Ćelije se poslije sahrane ubrzano raspadaju, tako da se šanse da Svevišnji uz pomoć genetskog materijala oživi tijelo umrlog gase već poslije nekoliko nedelja. Ako bismo vjerovali u vaskrsenje tijela, onda bi najbolje bilo mrtve ostavljati u zamrzivač...”.
Šta reći na ovako izigravanje najsvetije hrišćanske dogme? To je osnova i temelj naše vjere, za koju sam apostol Pavle kaže: „Ako Hristos ne vaskrse, uzalud je vjera naša!”. A Vaskrsenje Hristovo nije događaj za vjerovanje, već istorijska činjenica i fakat.
Da stanovništvo Srbije, koje je većinski pravoslavno, ne bi bilo u zabuni potrebno, je podsjetiti da hrišćanska pravoslavna Crkva svoje učenje o značaju ljudskog tijela nikada nije mijenjala. Tijelo je stan duše i „hram Duha Svetoga” (1Kor. 6,19). Prve stranice Sv. Pisma su odredile sudbinu ljudskog tijela po izlasku duše iz njega. „Zemlja jesi, i u zemlju ćeš se vratiti” (Post. 3,19). Gospod je vaskrsao Lazara tijelom koje je bilo sahranjeno u grob. On kaže učeniku: „Ostavi da mrtvi sahranjuju svoje mrtve!” (Mt. 8,22). Sv. Jovan Krstitelj, sv. Prvomučenik Stefan... i svi hrišćani su sahranjeni u grob. Oni svetijeg života se poslije otkopavaju kako bi im se sačuvale mošti.
Spaljivanje tijela je u našem narodu oduvijek predstavljalo neznabožački običaj. Istina, Bog je dopuštao kaznu sažegnućem ognja zbog velikih i nepopravljivih grijehova na stanovnike Sodome i Gomora. Kad su Turci htjeli da hrišćansku vjeru najviše obesvete i da se Srbima najviše narugaju, onda su uzeli mošti Svetog Save, i pred licem svih ih na Vračaru spalili.
Kad je u pitanju sahranjivanje hrišćana, Crkva ima jasan stav i odluku, koje nije mijenjala, evo, više od stotinu godina: „Ne dozvoljava se opelo nad pokojnicima koji žele da im se tijelo spali!”. Ta odluka, donesena prije više od sto godina od strane najviših tijela SPC, takva nepromijenjena, potvrđivana je 1938, 1953, 1967, 1968, i poslednjnji put 1988. godine.
Mnoge koji su prisustvovali ispraćajima pokojnika pred kremaciju, ipak zbunjuje činjenica da se na pojedinim pojavljuje sveštenik i vrši opelo. To se dešava u slučajevima kada se porodica, svakako, bez znanja pokojnika, usled nedostatka grobnog mjesta a želeći da pokojnik bude sahranjen u porodičnom grobu, ili nekih drugih razloga, sama odluči za ovaj način sahranjivanja. Imajući u vidu da ovaj nepravedno nametnuti čin pokojniku ne može biti razlog da ga još i Crkva nepravedno kažnjava, lišavajući ga dostojanstvenog ispraćaja uz opelo sveštenika, Crkva je decidno odredila: „Ako je spaljen po svojoj volji, zabraniti mu sve, a ako je spaljen protiv njegove volje, dozvoliti mu sve!”. Otuda se porodica prije opela preko sveštenika mora obratiti propisano taksiranom molbom nadležnom episkopu za odobrenje opela.
Svima onima koji, poput Udruženja krematista „Oganj”, usled uskogrudih, isključivo komercijalnih razloga, pokušavaju da se sakriju iza ekoloških, socijalnih, dostojanstvenih i nekih drugih razloga, proglašavajući to civilizacijskim napredovanjem, poručujemo da se klone ovog, bez granica namučenog i ponižavanog naroda. Nek' ovaj narod bude pošteđen bar domaćeg zla koje ga sve više snalazi.
Ni preci, a ni današnja generacija, to zaista ne zaslužuju.